Zarko Dancuo - Biografija
Za Vas prvi put čuo kada se pojavila extended play gramofonska ploča sa vodećom pjesmom "Sunny Afternoon". Znam da je i prije toga bila još jedna Vaša extended play ploča.
Žarko Dančuo: Tako je, bila je to, tako da kažem, zajednička extended play ploča sa vodećom pjesmom "Kuća izlazećeg sunca" ("House of the rising sun").
Malo toga se zna iz tih prvih dana Vaše muzičke karijere. Recimo, do prije dva dana nisam znao da se Vase ime veže uz zagrebački vokalno-instrumentalni sastav Roboti. Spominje se u medijima i Vaše pjevanje u dječijim horovima.
Žarko Dančuo: Ovako, moj otac je, naime, prije nego što je postao pjevač, od svog oca naslijedio krojačku radnju u centru Zagreba. Međutim, tata je u to vrijeme radio i kod kuće i slučajno smo imali jednu mušteriju, jednu gospođu koja je radila na Radio Zagrebu, kao redatelj u dečijem programu. Tamara Srkulj se zvala. I ona dolazila na krojačku probu i dok je čekala u našem stanu videla je i mene i naravno upoznala me je. Čula je kako pjevušim razne pjesmice i trčim oko kuće. Tada sam imao oko 5 ili 6 godina. Moram da kažem da sam već i prije toga počeo da učim da sviram klavir, i to slučajno. Naime, gledao sam jedan film o Antoninu Dvoržaku, pa sam čuo kako u filmu na violini sviraju onu poznatu "Humoresku". Oduševio sam se i rekao sam sebi da moram i ja da naučim to da sviram. Desilo se, slučajno, da je dva sprata iznad nas stanovala gospoda Mlinarić, koja je davala časove klavira. I znala je da odsvira tu "Humoresku" na klaviru i ja sam sebi rek'o - to ili ništa. I onda, mada su bila teška vremena, tata i mama su smogli snage da izdvoje koliko je trebalo meni za časove klavira i interesantno je da je taj pianino iz Zagreba, na kojem sam ja počeo da učim sa 5 godina, sada moj. Naime, kad je gospođa Mlinarić umrla, onda su moji, tata i mama, otkupili taj pianino. Vratio bih se na priču o gospođi Tamari Srkulj. Ona me je čula kako pjevam i pitala je moje roditelje da li bih mogao da se učlanim u dječiju radio dramsku grupu i da ja tu malo glumim, malo pjevam i tako dalje. Moji su rekli da nemaju ništa protiv. Naravno, to je za njih bila obaveza više. Morali su da me vode u grad, do Radio Zagreba.
U kom dijelu Zagreba ste živjeli?
Žarko Dančuo: Do moje 6. godine živjeli smo u Đorđićevoj ulici, to je centar Zagreba, blizu Trga Republike, treća ulica od Trga Republike, kod poznatog Zrinjevca. Kasnije smo živjeli na Gupčevoj zvijezdi. To je, opet, sjeverni dio Zagreba, ispod Mirogoja. Tako da sam još kao mali na časove klavira išao sam tramvajem. Snimao sam neke pjesmice za Radio Zagreb, a snimao sam neke i za Radio Rijeku. Snimo sam i noliko pjesama od Nikice Kalogjere.
To su bile dječije pjesme. Da li su one publikovane ili je samo snimano za radio?
Žarko Dančuo: To je bilo samo za potrebe radija i te pjesme postoje na trakama... Tako da sam onda nastupao i u zagrebačkom Varijeteu, kao klinac, i to je bilo vrlo interesantno za publiku zato što tada djeca nisu nastupala na takvom mjestu. Pratili su me ozbiljni orkestri. Ja sam nastupao kao ozbilnji pjevač. Čak sam jednog ljeta 15 dana bio zamjena za svog oca u Hotelu Explanade u Crkvenici. Moj tata je tu trebao da pjeva 3 mjeseca, međutim, zbog nekih drugih obaveza nije mogao od nastupi od 1. juna, nego tek od 15. juna. Ja sam tada imao oko 7 ili 8 godina, imao sam bijeli sako i crne hlaće. Svako veče sam pjevao po nekoliko pjesama sa orkestrom koji je trebao pratit mog tatu, tih 15 dana, da tata ne bi izgubio cijeli angažman. To je tada bilo vrlo atraktivno za strance i zvali su me jugoslovenskim Robertinom (italijansko čudo od deteta). Onda je došao period mutacije, naravno, tad sam prestao sa pjevanjem. Prošlo je neko vrijeme i sa 17,5 godina života u muzičkoj školi sreo sam i upoznao Vasilija Čaplinskog Vasu, basistu zagrebačke grupe Roboti. To je, inače, bila jedna od tri najjače grupe u Zagrebu - te tri grupe su bile Crveni Koralji, Bijele Strijele i Roboti. Razgovarali smo i on je mene pitao da li bih pjevao sa njima. Pristao sam, a član tadašnje postave grupe Roboti bio je i Ivica Percl Perica. U grupi nas je bilo 6 ili 7 i imali smo stvarno odlično mjesto za sviranje u Zagrebu. Svirali smo u Tucmanu - to je bila sportska hala i nalazila se iza Hrvatskog narodnog kazališta. To je bila tada možda i najatraktivnija dvorana u Zagrebu i mi smo tu svirali tri puta tjedno. Vrlo smo naporno radili.
Da li se sjećate repertoara VIS-a Roboti?
Žarko Dančuo: U to vrijeme smo pjevali pjesme Neil Sedake, Elvis Presleya , The Animalsa... Tada su se pojavili i The Beatles, pa smo svirali i njihove pjesme. Uglavnom, pjevali smo strani repertoar.
Znači, govorimo o 1960-tim godinama?
Žarko Dančuo: Pa o 1962. i 1963. godini. Ja sam 1963. počeo da pjevam u Robotima. Radili smo zajedno skoro tri godine. Imali smo jedan televizijski nastup, ali televizija je tad tek bila u povojima. Taj naš TV nastup je za nas bio strašno atraktivan i važan i veliki događaj. Nevjerovatno je da smo uspjeli da dođemo na TV. Poslije te tri godine mog rada u grupi Roboti, oni su dobili ponudu da sviraju u Italiji. Ja nisam mogo to prihvatiti jer sam bio sa student pravnog fakulteta. Nisam htio da ostavljam fakultet i da idem svirati. Ostali članovi grupe su bili slobodni, uzeli su mjesto mene drugog pevača (Toni Studeny) i otišli su za Italiju (kao The Five Up) i koliko znam oni su u Italiji bili dvije godine i vratili su se nazad sa pjesmom koju su snimili i koja je poslije bila veliki hit - "Mramor, kamen i željezo".
Ja sam u to vrijeme već snimio svoju prvu solističku ploču za Jugoton, već sam nastupo na Krapinskom festivalu kajkavskih popevki. I onda je počelo. 1966. godine moja druga ploča, ustvari, prva samostalna ploča, "Sjećanje na septembar", onda Opatijski festival, Zagrebački festival, Vaš šlager sezone... 1967. ili 1968. godine sam osvojio prvo mjestom na festivalu Vaš šlager sezone sa pjesmom Kornelija Kovača, "Moj profesor". Bila je to tad izuzetno popularna pjesma. I onda sam 1968. godine dobio poziv na Subotički festival. Pitao sam Vojkana Borisavljevića, tada mladog kompozitora, da li bih trebao pjevati na omladinskom festivalu namijenjenom za mlade pjevače, a ja sam već pjevao na ovim ozbiljnim festivalima. On mi je rekao da će uz mene pjevati i Neda Ukraden, Josipa Lisac, Kemal Monteno, Daliborka Stojšić, itd. Na pomen Daliborkinog imena, pitao sam ga, je li to ona misica, a on reče - jeste. Pristao sam tu da pjevam. I tako ja na tom Subotičkom festivalu i upoznam moju prvu suprugu. Zbog nje te 1968. godine pređem u Beograd. Od 1969. godine sam mnogo radio preko beogradske Estrade, sa jednom grupom koja je tada bila izuzetno atraktivna za tržište. Imali smo i po 30-tak koncerata mjesečno. Najveća zvijezda te grupe bio je Safet Isović, onda je tu bio Dragan Živković Tozovac, bio je i Nikola Karović, a bio sam i ja. Pratio nas je orkestar Žarka Josipovića Škule. Nažalost, veći dio te ekipe nije više među živima.